Ispod mirne borove šume i visokog krša u Godočelju, u kući obloženoj kamenom, živi devedesetdvogodišnjak Iljaz Kočan.
Na pozitivan stav prema životu teške i duge godine nijesu uticale, jer iz prošlosti priča samo o danima koji su vrijedni pomena.
„Svega je tu bilo, teškog i rđavog vremena, ali govoriću ti samo o lijepim i dobrim danima, jer nikad me nije prošlo razočarenje kako su neki grabili interese, dok su drugi teško živjeli i mučili se“, započinje starac svoju priču malo zbunjen, jer ne zna odakle da počne.
Iljaz ima veliku kolekciji knjiga u kojima se može pročitati sve o znamenitostima Bihora. U novinama ga sada interesuju samo strane gdje ima ukrštenih riječi i sudoku.
Kratku tišinu prekinuo je pričajući o vremenu školovanja, prije Drugog svjetskog rata, tamo negdje između tridesete i četrdesete godine prošlog vijeka.
„Isto smo živjeli svi u Bihoru. Ka’ u Lagatore, ka’ u Trpezi, ka’ u Godočelje. Ja sam počeo školu 1932. godine i završio sam ta četiri razreda. U to vrijeme kod nas nije bilo osmorazredne ili srednje škole, samo gimnazija u Beranama i išao je ko je imao uslova. A nakon škole bio sam pomagajuća snaga. Imao sam jednoga brata i pomagali smo ocu i majci. Držala se stoke, imalo se volova, krava, ovaca i to je bilo pravo domaćinstvo“, priča starac.
„No bogami, došlo je vrijeme kad sam završio školu i napunio već sedamnaest godina kada se zaratilo. Pođoh u partizansku vojsku. Ne samo ja, no masu ljudi iz petnjičkog kraja se odazvalo. Naši borci su se u ratu pokazali i dokazali kao sposobni i vrijedni. U ratu sam proveo dvije godine i šest mjeseci, o čemu svjedoči i moja vojna knjižica. Nažalost, jedini danas ja mogu pričati o dešavanjima iz prošlosti, jer od njih više niko nije među živima“, priča ovaj starac.
Žureći da priča o hrabrosti i junaštvu svih koji su iz Petnjice učestvovali u ratu, starac preletje period koji je u životu bitan, a to je ženidba i pripreme za taj događaj.
„Oženih se prije vojske i rata. A zaista smo se rano ženili. Niko nije mogao preć dvadesetu a da se ne oženi ili da se djevojka ne uda. U svatove se išlo na konjima, a nijesi mogao poći ako imaš slabog konja, nego ga za taj dan zajmiš, ako treba i iz drugog sela. Ja nijesam išao za nevjestu, jer toga nije bilo. Kao i sad išao je barjaktar, a to je u našem selu bio Džiko Kočan. Sjedio sam kod kuće i čekao da je dovedu. A sviralo se gočevima i trubama, potpuno drugačije od ovih savremenih veselja. Neka bi se prosila, neka pobjegne… kako bi se ko dogovorio. Živjelo se po patrijahalnim pravilima i živjelo se za porodicu. Od cijelog naselja ja sam najmanje imao djece. Samo šestoro, ali sva su mi živa i zdrava“, kaže Iljaz.
Od šestoro djece koje se izrodilo u kući Iljaza Kočana i izabranice iz Skenderovića danas ima 16 unučadi i 15 praunučadi koja su po svijetu. Njegovu djecu je školovao onako kako su sami htjeli.
„U vrijeme kada sam ja išao u školu nije bilo puno školovanih ljudi, ali je bilo pismenih i inteligentnih. I ženska su djeca išla, ali samo do četvrtog razreda. Ja sam išao u školu u Tucanje, a kad je moj stariji brat Zećo išao, nije bilo tu škole već u Paljuh, đe su išla i djeca iz Lješnice i Tucanja. U Godočelje nijesmo imali školu, pa su se mještani organizovali da sazidaju školu, koja i danas postoji. Našom inicijativom uspjeli smo da se izborimo da se napravi srednja škola u Petnjici, na temeljima ove škole koja i danas postoji. Glavni arhitekta tada Salko Hadžović došao je da iscrta plan kako bi nam proširili postojeću školu u Godočelju. Bili smo složni u odluci da nam ne proširuju ovu već sagrade novu, srednju školu. I tako, na našu sreću, država odobri sredstva za izgradnju škole. Tada je 50 đaka bilo u dva razreda, dok ih danas toliko ima u cio Bihor. Pored obaveznih predmeta, dva puta nedeljno nam je dolazio hodža i predavao vjeronauku. Hašin Kočan ili Osman Rastoder, kako koji, dolazili su i predavali, jer je to pored slova ćirilice i latinice bilo obavezno, sve do vremena socijalizma kada se zabranio taj predmet”, priča Iljaz.
Vjeronauku je još tada savladao, pa se danas može pohvaliti da cijeli Kur'an može pročitati i to na arapskom jeziku.
Svoju djecu podržavao je u školovanju onako kako su oni htjeli, pa je najstariji sin Rahman Kočan na Cetinju završio medicinsku školu, dok je drugi sin Esad Kočan završio gimnaziju, a fakultet u Skoplju.
“Dosta teško je bilo svima tada da školuju djecu i ko je imao mogućnosti slao ih je dalje. U obrazovanje se uvijek treba ulagati. Srećan sam i ponosan na ljude koji se odluče za te korake u životu”, kaže ovaj starac.
Iljaz skače sa teme na temu, sa događaja na događaj, bez neke precizne hronologije. Sa žendibe na obrazovanje, pa opet u njivu. On ima svoj red u mislima.
„U ovo vrijeme bi se komišali kukuruzi, radilo se oko pšenice, dok se s jeseni nikad nijesu pripremala drva. Mi za to nikad nijesmo imali vremena, nego bi zimi pripremali, kad padne snijeg. Radovali smo se snijegu jer smo vukli na sone. Što prhaviji snijeg to je vožnja bila bolja. Sposobne žene su izrađivale tkaninu, jer se imalo dosta vune. Pravile su ćilime, ponjave pa čak i košulje. Rijetko ko je imao krevet, možda neki federni, ali i to kasno. Na patos prostri dušeke, pa nešto od tkanine i tako bi se spavalo. Kuće su bile manje, brvnare, a na jedan kraj zemlja da bi se moglo kuhati i da bi se naložio oganj. Svi smo jeli hranu koja bi se spremila i nije se svakome ugađalo ko sad. Moram ti i to reći, prvi šporet koji je došao u selo, mi smo ga nabavili. To je bio crni šporet, danas poznat kao „ciganac“. Zemlju sam naslijedio od oca. Od nje se moglo živjeti. Osim poljoprivrede nijesam se bavio drugim poslovima, a pravio sam samo one predmete koji su neophodni da se ta zemlja obrađuje i da se održava imanje. Drvena kola, jaram, saone, ralice. Sve smo to sami pravili. Kod nas su bile i zasađene sve poljoprivredne kulture, ponajviše pšenica i kukuruz, jer je to predstavljalo osnovnu namirnicu“, priča starac.
„Tito je poslije rata najavio da će se razviti industrija. Tako je i bilo. Prije rata nije bilo struje, vode u kući, a o telefonima da i ne govorim. Loši su putevi bili, a tek 1963. godine došla je struja u Godočelje. Nijesu imale žice za struju niđe bliže pa smo išli u Podgoricu da to kupimo, a što se stubova tiče, to smo sami morali da plaćamo. Prodavao je šta ko ima da bi kupili stubove. Sa strujom je sve došlo u kuću i sve je unaprijeđeno. Počeli su da se nabavljaju i radio aparati i sve drugo kao i danas. Jedini način komuniciranja bila su pisma, ali i to je znalo da zakasni i po 15 dana. Danas su telefoni i internet donijeli velike promjene pa ćeš prije čuti i vidjeti šta se radi u Ameriku nego da čuješ nešto iz obližnjeg komšiluka“, kaže Iljaz.
“Negdje oko 49. godine naišlo je vrijeme takozvane kolektivizacije. Tada su formirane seljačke radne zadruge i trajale su samo tri godine. Sve su se rasformirale 1952. godine. Tu su ljudi morali da se odreknu stoke, imanja ili šta imaju i da to zajednički udruže, pa da zajednički rade. I u to vrijeme, da bi se formirale te zadruge, dolazile su najuglednije ličnosti iz komiteta. Mi smo pripadali beranskom srezu, a puni naziv je bio „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Zetska banovina, srez Berane, Opština Petnjica“ i to je u to vrijeme bio posjedovni list. Lagatore, Radmanci, Petnjica, Godočelje, Tucanje…., sva ova mjesta imala su zadruge od kojih je najbrojnija bila petnjička, ali se u njih nijesu htjeli svi upisat. Oni koji to nijesu htjeli trpjeli su kritike. Kod zadruga je važilo pravilo da svako podjednako uzima ili dobije kao krajnji rezultat, bez obzira na to koliko si bio spreman da uložiš. Brigadir je vodio računa o tome ko koliko radi i kolika je bila „dnevnica“. Opština Petnjica je postojala i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a najuglednija ličnost ovog kraja u to vrijeme bio je predsjednik Opštine Galjan Kršić. On je bio i poslanik zajedno sa Zarijom Joksimovićom u „Zetskoj banovini“. Tada se Crna Gora nije ni pominjala. U svemu što je radio bio je uspješan, a poginuo je junački na Stenice prema Beranama. Volio bih da jedan dio u Petnjici nosi njegovo ime, jer svi znamo da je tu postojalo njegovo imanje i da je mnogo doprinio ovom kraju, opštini, školama i svemu za šta se zalagao. Njega je naslijedio Šefkija Kršić kojeg je izabrao narod i bio je na toj funkciji sve do rata“, priča starac iz Godačelja.
Jedini prihvatljiv pozdrav u to vrijeme bio je “SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU“, a pored datuma to je bila obavezna naznaka na dokumentima.
Bez obzira na godine, Iljaz je prvi put doktora posjetio u svojoj osamdesetoj godini.
„Velike su razlike baš u svemu, pa i kod zdravstvene zaštite. U moje vrijeme se nije mnogo išlo kod doktora. Umirali su ljudi od svega, jer se nije znalo od čega boluju. I mnogo djece je mlado umiralo. U Berane znam da je tek kasno imao jedan doktor Dedović, pa onda Nika Labović. Tek kasno je došla ambulanta u Petnjicu“, priča starac.
Život i priča osjećali su se u svakom sokaku, u svakom zabačenom dijelu ovog kraja. Narod je srećnije živio i više se okupljao.
„Pjevalo je svako brdo, a sad nema ko da pjeva nego se samo radio čuje. Prijatelji i poznanici iz okoline i iz drugih sela stalno su se posjećivali. Nije bilo kao ovo sad, prođem selom i nemam sa kim da se pitam. U moje vrijeme održavao se sabor na Lađevcu i tamo sam uvijek išao. Od prije je bilo da se ljudi i po godinu dana pripremaju za neki od sabora, da pripremaju konje za trke, da se takmiče u bacanju kamena. Danas je to izumrlo. Ostala su samo pusta mjesta, a sabora ima malo.
Iljaz se sjeća i drugačijeg načina nabavke osnovnih namirnica za domaćinstva.
„Sjećam se kako su dućandžije nabavljale hranu, pa bi mi kupovali. Karavanima bi sve to dogonili, a bilo je i slučajeva da neko od naših plati da mu se dogna nešto iz daleka. Bilo je čuvenih dućana, a najčuveniji su bili dućani Šefkije Kršića u Petnjici i Šefta Durakovića u Trpezi”, kaže Iljaz.
Iako bi, kako on kaže, mogao da priča do sjutra, Iljaz je završio besjedu za ovaj “posedak”. Ustao je lako, bez obzira na godine i desetu deceniju života, ispratio gosta do vrata i zasjeo isped kuće u udobnu fotelju, uživajući u zubatom novembarskom suncu.
ALDIJANA NOVALIĆ