BiH

Alija Izetbegović

Poslednji Selam našem Predsjedniku Aliji Izetbegoviću

Islamska Deklaracija

ŽIVOTNI PUT I BIOGRAFIJA ALIJE IZETBEGOVIĆ

(1925-2003)

Alija Izetbegović, nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka. Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski, i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije “Islam između istoka i zapada“, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija“. Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu “Moj bijeg u slobodu“, a 2000. godine knjigu “Sjećanja” (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.

Alija Izetbegović je rođen 08.08.1925 godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeća, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina,

1946 godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o Islamu. Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija.

1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju – opću raspravu o politici i Islamu – zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Između Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Američkim Državama. U njoj Izetbegović nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih europskih ideologija 20 stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu.

Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za navodni ‘fundamentalizam,’ pokušaje stvaranja ‘Islamske Države’ i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm – britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske Deklaracije:

Rasprava kojom su se [Izetbegovićevi] protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.

“Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna čak i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. “Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat – islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje.” Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani – čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici – bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da “nema mira ni koegzistencije izmedju ‘islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija”, on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije.”

U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: “Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima.”

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su “fundamentalističke”, obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način zivota, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz “fundamentalizam” doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga rupotrebljavaju stručnjaci za Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz “fundamentalizam” rabe uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja.”
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one “takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali” i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: “U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama euro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji.”
Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu “gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom”; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'” Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.

Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 rađa Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u jesen 1990, Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata između Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.

Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tkz. ‘Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,’ sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.

Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitavo vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.

Tijekom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke – prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države. Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji.

Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih ‘razgraničenja’ koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH – uzimajući u obzir da je arbitražom brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije.

Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata.” Vidno rastrešen, nadalje dodaje: “U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut.” Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Trećem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pace-maker.

Alija Izetbegović umire 19 oktobra 2003, tijekom oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150,000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem “on ipak bio potpuno fin čovjek.” U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za “snagu i integritet.” U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se “najdublje saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima” Izetbegovića. Nadalje se dodaje: “Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najvećih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata.” I pored toga “Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine.” – između ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih američkog State Department-a.

101 pitanje Alija Izetbegovic
Volim i Sidrana i Latića, ali mi je Avdo bliži; Najviše sam se uplašio kada je srušen Stari most, a ne znam šta je teže, voditi državu ili živjeti od penzije; Politički uzor mi je Mahatma Gandhi, a konfesionalna Bosna je nezamisliva, osim kao uzor; Najradije sam usvajao savjete svog sina Bakira
Bivši član Predsjedništva BiH, predsjednik Stranke demokratske akcije, nesumnjivi lider Bošnjaka, danas živi povučeno i uglavnom odbija medijsko eksponiranje. Ipak je pristao da za Start odgovori na 101 pitanje – o tome da li je probao alkohol, šta su mu najveće greške u karijeri i kako ih je preživio, koga cijeni među stranim političarima, a koga više nikada ne bi volio vidjeti, kako je izdržao zatvorska iskušenja, šta misli o Bushu, a šta o Saddamu, bi li svojoj djeci halalio mješoviti brak…
Priredili: Ozren Kebo i Eldin Karić
1. Kako zdravlje?
– Promjenjivo, uglavnom loše.
2. Koliko se danas bavite politikom?
– Pratim je.
3. Do koje minute gledate Dnevnik?
– Obično do kraja.
4. Ako je na jednom kanalu Liga šampiona, a na drugom politička emisija, da li gledate samo utakmicu ili daljinskim prebacujete s kanala na kanal, kao ove mlađe generacije?
– Ako su i u političkoj emisiji šampioni, gledam političku emisiju.
5. Da li je bilo teže voditi državu ili danas, s penzijom, izgurati od prvog do prvog?
– Voditi državu zaista je teško, ali, ne daj Bože, živjeti od same penzije.
6. Da li ste ikada stali pred ogledalo i rekli: Alija, ti si vođa svog naroda?
– Osjećao sam se vođom svoga naroda, naročito u jednom teškom vremenu, ali te grimase pred ogledalom sigurno nisam pravio.
7. Kada ste se kao predsjednik najviše prepali?
– Kada sam obaviješten o rušenju Starog mosta. Tih dana vodio sam razgovore o miru s Hrvatima kako bih zatvorio taj drugi front. Kada mi je došla vijest o mostu, učinilo mi se da je dalji otpor bezizgledan i da se nastavlja samo po inerciji.
8. Najveći političar s kojim ste se upoznali?
– Dvoumim se između Billa Clintona i Helmuta Kohla.
9. A koga rado ne biste nikada vidjeli?
– Douglasa Hurda, ondašnjeg ministra inostranih poslova Velike Britanije, a dodao bih i Jasushia Akashia.
10. Ko Vam je politički uzor?
– Mahatma Gandhi.
11. Kako biste dovršili: Politika je…?
– Politika može biti plemenita vještina, ali je češće nužno zlo. Ona je obično prljava kao kanalizacija, ali i neophodna kao i kanalizacija. Sjaj neke palate treba zahvaliti i dobrom funkcioniranju kanalizacije.
12. Biti predsjednik države je zanimanje ili misija?
– Za mene je to bila misija. Kada se misija potpuno pretvorila u politiku, ja sam se povukao. Naravno, mišljenje o sebi najmanje je mjerodavno.
13. Kada ste posljednji put napuštali svoj kabinet, da li ste sami spakirali stvari?
– Da, sam.
14. Čiji ste savjet najradije usvajali?
– Svoga sina Bakira.
15. Osoba s kojom najradije pijete kahvu?
– Već duže vremena ne pijem kahvu, ali kada to učinim, onda je pijem s Bakirom i za njegov hatar.
16. Kada se okupi familija, da li razgovarate o politici ili o cijenama na pijaci?
– Priča se o svemu, što znači da bude i trača, ali o politici ipak najviše.
17. Kada ste posljednji put otišli na pijacu?
– Mislim da je to moglo biti 1989.
18. Bosna ili Sava?
– I Bosna i Sava.
19. Družite li se sa svojim unucima? Kako najradije?
– U posljednje vrijeme ne baš često. Sva moja unučad, ima ih pet, su cure, tj. djevojke i djevojčice. Ženski rod ima svoje specifične teme i probleme. Moje je da ih volim.
20. Koji Vam se nadimak više sviđao: Dedo ili Babo?
– Dedo, jer izražava veću mjeru bliskosti. Uostalom, ja sam već 26 godina dedo svojoj unuci Selmi.
21. Kako ste mirili religiju i politiku?
– Nisam osjećao sukob te vrste. U situaciji kakva jest, vjera je za mene bila i ostala privatna stvar, pa iako iskrena i duboka, činio sam sve da je ne prenaglašavam.
22. Kada je, iz strateških razloga, trebalo nešto slagati, kako ste to sebi pravdali?
– Već ste odgovorili: strateškim razlozima.
23. Da li ste zlopamtilo?
– Nisam.
24. Da se danas sretnete s Radovanom Karadžićem, šta biste mu rekli?
– Sve što sam mu imao reći, rekao sam prije. Sad su na redu njegovi razgovori s haškim istražiteljima i sudijama.
25. Najveći hendikep starosti?
– Što jedan po jedan umiru svi prijatelji iz mladosti, pa si u tom pogledu sve više sam. A umiru i neke čarolije i iluzije mladosti koje život čine podnošljivim.
26. Da li ste ikada posumnjali da Bog postoji?
– Da.
27. Kada?
– U mladosti. Čitao sam različitu literaturu, ponekad namjerno ateističku, valjda da istestiram svoju vjeru. Ali sumnje bi se brzo rasplinjavale. Svemir bez Boga uvijek mi se činio besmislenim.
28. Sekularna ili konfesionalna BiH?
– Sekularna s razvijenim vjerskim i svakim drugim slobodama.
29. Zašto?
– Jer je Bosna mješavina vjera, nacija i kultura. Konfesionalna Bosna je nezamisliva, osim kao teror.
30. Da li ste hafiz?
– Ne.
31. Najveći islamski mislilac?
– Mislim da je to danas Hussein Nasr, Perzijanac koji živi u Americi.
32. Koliko ste spremni halaliti?
– Mnogo.
33. Šta ne biste nikada halalili?
– Poniženje.
34. Da li biste nekome iz Vaše uže porodice halalili mješoviti brak?
– Teško, ali se nikada tog djeteta ne bih odrekao.
35. Zašto?
– Zato što sam neke stvari spoznao u životu.
36. Avdo Sidran ili Džemaludin Latić?
– Volim obojicu, ali Sidran mi je bliži.
37. Da Vas zdravlje služi, biste li pristali da, prema šerijatu, imate više žena?
– Ne, što bi mi, uz sve druge nevolje, trebao i taj pakao na zemlji?
38. Šta prvo pomislite kada vidite ženu pod nikabom?
– Ako mislite na pokrivanje lica, pomislim da bi ga trebalo zabraniti. Ali se brzo predomislim: s kojim pravom da se ja ili bilo ko miješa u način oblačenja ljudi. To treba da ostane privatna stvar.
39. Kako zamišljate dženetske hurije?
– Nikako.
40. Ovih dana javnost je uzburkao Divjakov intervju dat jednom beogradskom listu. Vaša reakcija?
– Iznenađen.
41. A Filipovićev beogradskom “Ninu”?
– Nisam iznenađen.
42. Možete li to malo bolje objasniti?
– Objašnjenja bi bila malo duža i ne odgovaraju ovom tipu ekspresnog intervjua. Mogu reći samo nekoliko rečenica. Iznenađen sam Divjakovim stavom da smo trebali rizikovati i prepustiti se na milost i nemilost Miloševiću. Zaboravio je kakva grupa zločinaca bi tada vladala Bosnom: Karadžić, Mladić, Ostojić, Maksimović i slični. Shvatam da je gospodin Divjak mogao onda (1991-92) gajiti takve iluzije, ali danas, nakon svega… Iznenadilo me i njegovo otkriće da su Bošnjaci u toku rata sasvim normalno živjeli u Banjoj Luci. Ta tvrdnja je neistinita i apsurdna. Ne znam gdje ju je pokupio. Što se tiče Filipovića, on prešućuje činjenicu da se radilo o uspostavljanju ne cijele, nego krnje Jugoslavije. A Hrvati, šta bi oni rekli? Kljujić, tadašnji vođa Hrvata, za tzv. Istorijski sporazum rekao je da je to nož u leđa hrvatskom narodu, dogovor na račun trećeg, a Tuđman koji je već bio proglasio nezavisnost Hrvatske, govorio je sa sprdnjom kako dva turska bega pokušavaju vratiti list povijesti unatrag. A osim toga, htio je i on svoj dio Bosne. Dakle, izbio bi rat za BiH na teritoriji BiH i mi treći bi bili topovsko meso u ratu između Hrvatske i Srbije. Poznati nezavisni novinar Stojan Cerović u beogradskom časopisu Vreme tih dana ovako je komentirao Sporazum: Zulfikarpašićeve riječi: ja vjerujem Miloševiću, šokirale su Hrvate, skandalizovale Bosnu i zasmijale dobar dio Srbije. Nijedan valjan srpski nacionalista ovo neće shvatiti ozbiljno. Njima će se svakako učiniti da im Zulfikarpašić Bosnu donosi na tanjiru.
43. Daytonski ugovor, kojeg ste Vi potpisali, predmet je oštrih i tačnih kritika? Kako vrijeme prolazi, tih kritika je sve više?
– Da, poslije bitke svi su generali. Dobro primjećujete: kako sjećanja na rat blijede. Daytonski ugovor plebiscitarno je prihvaćen kada je zaključen i kada je prestalo ubijanje, razaranje i iseljavanje, a došli voda, struja, plin. Sada nekima Dayton ne valja. Pa i ne valja kad bismo i bez njega imali mir i državu. Bosna nije mogla ratovati još jednu godinu, a da je odbacila Daytonski sporazum, morala bi nastaviti ratovati, i to potpuno izolirana. Bosna je pred zimu 1995. bila teški ranjenik, a zahvaljujući daytonskom miru, ona je preživjela. Sada neka je liječe. To je posao nove generacije. Izlječenje je moguće, dugo će trajati, treba gutati gorke pilule i uporno raditi.
44. Kako ste iskoristili vrijeme provedeno u zatvoru?
– Pratio sam približavanje evropske bure i mnogo čitao.
45. Koliko dana ste ukupno bili u zatvoru?
– Pa, ako uzmem prvi i drugi zatvor, negdje oko 3.160 dana.
46. Koliko ste knjiga pročitali za to vrijeme?
– Jednu malu biblioteku.
47. Da li ste se ikada pokajali zbog nečega što ste učinili?
– Da, više puta.
48. Čega se iz zatvora najčešće sjetite?
– Radosti kada sam primao dječija pisma.
49. Šta ste pomislili kada su se iza Vas prvi put zatvorila vrata ćelije?
– Ne sjećam se, ali vjerovatno ono što i sada kada mi se dogodi nešto osobito neprijatno. Pomislim, šta se može, to je dio moje sudbine. To me smiruje.
50. Da li ste ikada pokušali ili da li ste razmišljali o bjekstvu iz zatvora?
– Jesam pomišljao, nisam pokušao.
51. Najveći prijatelj iz zatvorskih dana?
– Jedan Albanac iz Bara, Fuad se zvao, pazio me kao oca. 52. Šta ste sebi obećali da ćete uraditi kada izađete iz zatvora?
– To se mijenjalo u toku šest godina. Prvo sam mislio da ću, kad god to mogu, biti sa svojim unučicama. Pred kraj zatvora planove sam potpuno promijenio: stvarat ću demokratsku stranku protiv komunističke diktature.
53. Mislite li da ste ispunili to obećanje?
– Mislim da jesam.
54. Da li ste se u zatvoru ikada potukli. Ako jeste, s kim i zašto?
– Jesam, ali to je bilo u prvom zatvoru na terenu. Ne ja lično, nego grupa s grupom. Razlozi su bili bez veze, u svakom slučaju ne politički. Vođa naše grupe bio je jedan Beograđanin, onizak dečko, gospodsko dijete, ali se znao dobro tući. U drugom zatvoru, kao pravnik, bio sam predmet posebne pažnje zatvorenika. Znate, trebalo je pisati razne molbe, žalbe, predstavke. Zatvorenici su mi se obradovali.
55. Da li danas postoje politička djelovanja koja bi, prema Vašem mišljenju, trebalo sankcionirati zatvorskom kaznom?
– Da. Sve aktivnosti na razbijanju Bosne i Hercegovine kao države.
56. Sa svim muslimanskim zemljama imali smo prijateljske odnose. Izuzetak je Irak s kojim nemamo ni diplomatske odnose. Šta je uzrok?
– Kada je 1990. Irak napao Kuvajt, ja sam na pitanje novinara odgovorio da je Saddam Hussein luđak. Naša i arapska štampa prenijele su tu izjavu. Pretpostavljam da je to razlog. Tirani su sujetni i pamte.
57. Koliko danas uspijevate čitati?
– Gotovo ništa. Naravno, svakodnevno prelistam dnevnu štampu i par magazina koji izlaze u Sarajevu, ali to ne smatram čitanjem.
58. Šta biste radije čitali: religioznu literaturu ili memoare političara?
– Moram priznati, kada bih čitao, to bi prije bili memoari političara.
59. Posljednja knjiga koju ste pročitali?
– To je Howckingova Kratka povijest vremena. Howcking je jedan od najvećih živih fizičara, ali teorije koje izlaže, to su one o odnosu prostora i vremena, za običnog čovjeka su bliske fantastičnom romanu. Nisam siguran da sam ga sasvim razumio.
60. Najveći negativac u vašim memoarima?
– To je jedan čovjek, advokat po zanimanju, neizlječivi lažov i klevetnik, spreman na sve.
61. Žena kojoj se divite?
– Malo ih je. Divio sam se svojoj majci koja je njegovala teško bolesnog oca i, pored toga, stizala na sve.
62. Da ste Vi danas predsjednik SDA, s kim biste prije išli u koaliciju, sa SDP-om ili SDS-om?
– Sa SDP-om.
63. Zašto?
– Jer hoće Bosnu i Hercegovinu.
64. Kada ste donosili važne državničke odluke, čiji ste savjet najviše uvažavali?
– Najviše vlastiti. Volio sam slušati mnoga mišljenja, a onda bih se posavjetovao sa sobom i odlučivao.
65. Mladi političar u kojeg najviše vjerujete?
– Amor Mašović.
66. Koje pitanje sebi najčešće postavljate?
– To je pitanje je li se moglo učiniti išta realno, da li se nešto propustilo da se izbjegne rat. To pitanje ću sebi postavljati dok sam živ.
67. Kako biste voljeli da Vas upamte Bosanci i Hercegovci?
– Kao čovjeka koji ih je uvijek imao na srcu.
68. Jeste li ikada probali alkohol?
– Jesam, ali to je bilo jako davno.
69. Da li ste, glasajući na izborima, zaokruživali svoje ime?
– Jesam, jer sama kandidatura to podrazumijeva.
70. Najnemoralnija ponuda koju ste dobili u svojoj političkoj karijeri?
– Miloševićeva ponuda da budem predsjednik krnje Jugoslavije. Podrazumijevalo se da bi sve ključne pozicije, naročito u vojsci, zadržali Srbi.
71. Kako ste potrošili novac koji ste dobili od brojnih nagrada iz inostranstva?
– Samo su dvije nagrade bile novčane. Većinu novca sam podijelio.
72. Šta ste od tog novca kupili supruzi, djeci, unucima. Šta sebi?
– Nisam ništa. Dao sam im novaca da sami kupe. Sebi nisam ništa kupio jer sve što mi je potrebno, imam.
73. Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?
– Da to ne čini. Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu.
74. Tokić ili Lagumdžija. Zašto?
– Nijedan, iz različitih razloga.
75. Ocijenite Bosnu i Hercegovinu ocjenom od 1 do 10?
– Jedna šestica, recimo.
76. Kada se danas osvrnete iza sebe, šta Vam je najviše nedostajalo:
a) razumijevanja;
b) volje;
c) pameti;
d) strpljenja;
e) odlučnosti?
– Neki smatraju da je to odlučnost, jer sam neki važan problem znao u sebi prokuhavati danima. Ja, opet, to nisam doživljavao kao neodlučnost, nego pretjerano osjećanje odgovornosti. O čemu se stvarno radilo, to će drugi ocijeniti.
77. Vi ste bili član Predsjedništva BiH, Tihić je to danas. Koji je slijedeći Šamčanin na čelu države?
– I pokojni Zoran Đinđić bio je Šamčanin, tako da su Šamčani svoju kvotu rukovodilaca višestruko iscrpili.
78. Zamislite da imate 20 godina. Kako biste danas politički djelovali?
– Mislim da bih bio buntovnik, kao što sam bio onda kad mi je bilo 20 godina. A za pobunu uvijek se nađe razloga.
79. Šta ste Vi sa svoje strane poduzeli da spriječite rat u Iraku?
– Ništa ili gotovo ništa. Nekoliko kritika američkog stava, tek da umirim svoju savjest. S obzirom na način na koji je razmišljao predsjednik Bush, nije se moglo ništa učiniti, a i riječi su izgubile svaki učinak.
80. Da li vlast budi ono najgore u čovjeku?
– Kod većine ljudi da. Neke ljude poslije nekoliko mjeseci vlasti ne možete prepoznati. Potpuno se zaborave, a počinju time što se jako vole slikati.
81. Vaš najgori politički potez u karijeri?
– Imam nekoliko kiksova koji me sekiraju, ali ne znam koji je najgori. Svi su najgori.
82. A najbolji?
– Što sam 1991., kada je bjesnio rat u Hrvatskoj, pozvao naše regrute da se ne javljaju u vojsku.
83. Idealna sofra Alije Izetbegovića?
– Dok sam bio zdrav, to je bila pita od krompira. Sada je to pura, a od napitaka vrelo mlijeko.
84. Koliko puta su pokušali atentat na Vas?
– Ne znam. Možda su pokušali a da ja to ne znam. Pucali su sedamdeset puta na zgradu Predsjedništva. Jesu li to bili atentati na mene? Na Igmanu su više puta pucali u moja kola, ali nisam siguran da je to bilo namijenjeno meni. Pucali su na sve što se kreće.
85. Da li ste se tada prepali?
– Jesam, ali sam uvijek vladao sobom. Okolina me smatrala hrabrim čovjekom, ali to je više ono: šta će biti, bit će.
86. Koga više cijenite: loše prijatelje ili opasne neprijatelje?
– Ponekog opasnog neprijatelja sam poštovao, a nijednog lošeg prijatelja.
87. Knjiga koju mora pročitati svaki Bosanac i Hercegovac?
– Natjerali ste me da se dobro zamislim. Zaključio sam da to nikako ne može biti jedna knjiga ili takva knjiga još nije napisana. Možda će biti. Ipak, bilo bi vrlo korisno da svi Bosanci i Hercegovci pročitaju Kur'an i Bibliju, makar u skraćenim verzijama. Bilo bi sigurno više razumijevanja.
88. Kolika je bila begovina Izetbegovića?
– Ne znam tačno, ali nije bila velika.
89. Šta je sada s tim?
– Nešto je zahvatila agrarna reforma 1921., nešto ona 1946., nešto se prodalo između dva rata kako bi se preživjelo.
90. Opišite bosanskog muslimana?
– Znate kako ih je opisao Meša Selimović u romanu Derviš i smrt: Primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada… Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom, dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači… a lahko im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro… zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve što govorim, kao da o sebi govorim. Tako govori Mešin Hasan s pjesničkim pretjerivanjem. A ja bih rekao da već 60 godina prilično poznam narod kojem pripadam. Mogu reći da ga znam i imam neku predstavu o njemu od 1940. godine pa naovamo. Upoznao sam ga u miru i ratu. To je dobar narod, narod u kvalitativnom usponu, ako se tako može reći, koji je izdržao mnogo i koji će preživjeti i ove najnovije nevolje. U svakom slučaju, kakav god je, ja sam njegov dio.
Riječ dvije o njima
91. Osama bin Laden?
– Čovjek koji živi u zabludi da se atentatima i terorizmom može nadoknaditi 200 godina spavanja, nerada i neučenja.
92. George W. Bush?
– Čovjek koji živi u zabludi da se pukom silom može ovladati svijetom, a može se samo idejama. I Amerika je bila ideja, ali, čini se, to prestaje biti.
93. Mustafa ef. Cerić?
– Najobrazovaniji i najaktivniji reis u istoriji ove institucije.
94. Kardinal Vinko Puljić?
– Proveo je najteže dane s nama u Sarajevu. Zbog toga mu povremene nacionalističke izjave mogu prečuti.
95. Mitropolit Nikolaj?
– Ne znam ga. Čuo sam da je veoma pametan čovjek.
96. Vladimir Putin?
– Imam neku refleksnu averziju prema obavještajcima.
97. Haris Silajdžić?
– Drag ters s velikim zaslugama za BiH.
98. Biljana Plavšić?
– Njeno priznanje genocida nad nesrpskim stanovništvom Bosne i Hercegovine u toku agresije ima ogroman značaj. Da li je to priznanje iskreno? Mislim da jeste, ali to, objektivno, nije ni važno.
99. Bill Clinton?
– Drag veliki dječak sa saksofonom i pri tome izvanredna inteligencija.
100. Saddam Hussein?
– Ratni zločinac i tiranin. U ovome ga na Srednjem istoku nadmašuje samo Ariel Sharon.
101. Marko Vešović?
– Dobar pisac i duhovita svađalica. Kada mi donesu Dane, prvo pročitam njegove Zapise iz modre sveske.